Cijele priče

jedini blog na kojem mozete nac cijele price koje jesu i nisu za lektiru

28.11.2008.

Oskar Vajd - Znamenita raketa

Ženio se kraljević pa je bilo opće veselje. Cijelu godinu dana očekivao je svoju
nevjestu i naposljetku je stigla. Bila je ruska princeza i dovezla se čak iz Finske na
saonicama što ih je vuklo šest sobova. Saonice su nalikovale na velika zlatna labuda, a
među labudovim krilima smjestila se sama mala princeza. Duga hermelinska kabanica
padala joj je do nogu, na glavi joj je bila kapica od srebrna tkanja, a bila je ona blijeda kao
snježna palača u kojoj je uvijek živjela. Tako je blijeda bila da se sav svijet divio kad se
vozila ulicama. – Kao bijela ruža! – klicali su i bacali cvijeće s balkona.
Na dvorskim je vratima dočekao kraljević. Bio je sanjarskih ljubičastih očiju, a kosa
mu je bila kao suho zlato. Kad ju je ugledao, kleknuo na jedno koljeno i poljubio joj ruku.
– Vaša je slika bila krasna – šapne on – ali vi ste mnogo krasniji od svoje slike – i
mala se princeza zarumeni.
– Bila je prije bijela ruža – reče mladi paž svojemu susjedu – ali sada je crvena ruža – i
sav je dvor uživao.
Tri dana za redom svi su govorili: – Bijela ruža, rumena ruža, rumena ruža, bijela ruža
– a kralj naredi da se pažu podvostruči plaća. Kako on uopće nije dobivao plaću, nije mu to
mnogo koristilo, ali se smatralo velikom čašću i po propisu se objavilo u dvorskom listu.
Kad su protekla tri dana, proslavila se svadba. Bila je to veličanstvena svečanost, a
nevjesta i mladoženja držali su se za ruke i stupali ispod baldahina od grimizna baršuna
izvezena sitnim biserjem. Potom je bila svečana gozba koja je potrajala pet sati. Kraljević i
kraljevna sjedili su čelo stola u velikoj dvorani i pili iz čaše od bistra kristala. Jedino vjerni
ljubavnici smjeli su piti iz te čaše jer čim bi se te čaše dodirnule lažne usne, časa bi
posivjela i zamutila se i natmurila.
– Sasvim je jasno da se oni ljube – reče mali paž – jasno kao kristal! – a kralj mu i po
drugi put podvostruči plaću.
– Kolika čast! – viknuše svi dvorani.
Nakon gozbe bit će ples. Nevjesta i mladoženja plesat će ražin ples, a kralj je obećao
da će svirati flautu. Svirao je jako loše, ali nitko se to nije nikada usuđivao reći jer on je bio
kralj. I znao je samo dvije melodije, a nikada nije bio sasvim siguran koju svira; ali to je
bilo svejedno jer činio on što mu drago, svak je uzvikivao: – Predivno, predivno.
Posljednja točka u programu bio je veliki vatromet koji će početi upravo u ponoć.
Mala princeza nije još nikada u životu vidjela vatromet pa je kralj naložio da se kraljevski
pirotehničar spremi za svadbeni dan.
– Što su vatrometi? – zapitala ona kraljevića jedno jutro kad se šetala po terasi.

– Nalik su na sjevernu svjetlost – reče kralj koji je uvijek odgovarao na pitanja što su
se upravljala drugima – samo su mnogo prirodniji. Ja ih volim više nego i same zvijezde jer
svagda znam kada će se javiti, a tako su divni, kao moja svirka na flauti. Moraš ih svakako
vidjeti.
Sagradili dakle na kraju kraljevskoga vrta veliku pozornicu, a kad je kraljevski
pirotehničar pometao sve gdje mu je mjesto, započele rakete razgovarati.
– Svijet je zaista krasan – klikne mala puckavica. Pogledaj samo te žute tulipane. Ne bi
bili ljepši ni da su pravi praskavci. Baš mi je drago što sam putovala. Putovanje divno
usavršuje um i uklanja sve predrasude.
– Kraljev vrt nije svijet, ti glupa puckavice – reče veliki žarki kolut – svijet je golemo
mjesto i tri bi dana trebalo da ga svega razmotriš.
– Svako mjesto koje voliš za tebe je svijet – klikne zamišljeni plameni kotač koji je od
malena bio privezan uz staru drvenu škatulju i ponosio se svojim slomljenim srcem – ali
ljubav nije više u modi; pjesnici su je ubili. Toliko su pisali o njoj da im nitko nije vjerovao,
a ja se ne čudim tome. Prava ljubav trpi i šuti. Sjećam se i sam jednom... Ali svejedno je
sada. Romantika je bila i nije.
– Besmislica! – reče žarki kolut – romantika ne umire nikada. Ona je kao Mjesec i živi
zauvijek.
Nevjesta i mladoženja na primjer jako se ljube. Čuo sam sve o njima jutros od jedne
patrone od smeđa papira koja je slučajno bila u istoj ladici sa mnom, zna najnovije dvorske
vijesti.
Ali plameni kotač zaklima glavom. Romantika je umrla, romantika je umrla – šaptao
je.
Bio je on od onih koji misle ako neprestano govore jedno te isto, da će naposljetku biti
istina.
Odjednom se začulo oštro, suho kašljanje i svi se ogledali.
Dolazilo je to od dugačke rakete bahata lika koja je bila svezana na kraju duge motke.
Kad god je htjela nešto reći zakašljala bi da zadobije pažnju.
– Ahm, ahm – govorila je i svi su poslušali osim plamenoga kotača koji je svejednako
klimao glavom i šaptao: – Romantika je umrla.
– Mir, mir! – zaviče jedan praskavac. Bio je on neki političar i uvijek na vidnom
mjestu kod lokalnih izbora. Znao je dakle upotrebljavati prave parlamentarne izraze.
– Zaista umrla – zašapće plameni kotač i zaspi.
Čim je nastala potpuna tišina, zakašlje raketa po treći put i započne. Govorila je jako
polaganim, razgovijetnim glasom, kao da kazuje u pero svoje uspomene, a sve je uznosito
gledala onoga s kim govori. Bile su joj zaista otmjene manire.
– Kolika je sreća kraljevićeva – primijeti ona – što se ženi baš onoga dana kada ću ja
uzletjeti. I zaista, sve da se unaprijed udesilo, ne bi se moglo bolje urediti; ali kraljevići su
uvijek sretni.
– Bože mili! – reče mala puckavica. – Ja sam mislila da je baš naopako i da će nas

pustiti kraljeviću u čast.
– Možda je tako s tobom – odgovori raketa – a ja i ne sumnjam da je tako, ali sa mnom
je drugačije. Ja sam jako znamenita raketa i potječem od znamenitih roditelja. Otac mi je
bio najslavniji plameni kotač svoga doba, a bio je na glasu zbog svog dražesnog plesa. Kad
je priredio svoju veliku javnu predstavu, vrtio se devetnaest puta dok se nije ugasio, a za
svaki je okret prosipao po zraku po sedam crvenih zvijezda. Imao je u promjeru tri i pol
stope, a bio je načinjen od najboljega puščanoga praha. Mati mi je bila raketa kao i ja i
francuskoga porijekla. Uzletjela je tako visoko te se svijet pobojao da se nikada više neće
vratiti. Vratila se je ipak jer je bila dobre ćudi i sjajno je sišla kao pljusak zlatne kiše.
Listovi su o njezinoj predstavi pisali jako laskavim riječima. A dvorski ju je list nazvao
trijumfom pilotehničke umjetnosti.
– Pirotehničke, pirotehničke, htjela si reći – reče bengalska vatra. – Ja znam da je
pirotehnička jer sam vidjela, napisano je na mojoj kutiji.
– A ja sam rekla: 'pilotehnička' – odgovori raketa oštrim glasom, a bengalska se vatra
pokunji i odmah stane puckavice tjerati u škripac da pokaže kako je ona i dalje osoba koja
nešto vrijedi.
– Rekla sam – nastavi raketa – rekla sam... što sam ono rekla?
– Govorila si o sebi – odvrati žarki kolut.
– Razumije se: znam da sam raspravljala o nečem zanimljivom kad sam surovo
prekinuta. Ja mrzim surovost i sve ružne manire jer sam do krajnosti osjetljiva. Nitko na
cijelom svijetu nije tako osjetljiv kao ja, znam sasvim pouzdano.
– Što je to osjetljiva osoba? – zapita praskavac žarki kolut.
– Onakva osoba koja ima žuljeve na nogama pa zato neprestano gazi drugima noge –
odgovori žarki kolut tihim šaptom, a praskavac skoro prasne od smijeha.
– Molim te, čemu se ti smiješ? – zapita ga raketa – ja se ne smijem.
– Smijem se jer sam zadovoljan – odvrati praskavac.
– To je jako sebičan razlog – reče raketa ljutito. – Kakvo ti imaš pravo da budeš
zadovoljan? Ti bi trebao misliti na druge. I zaista, trebao bi misliti na mene. Ja uvijek
mislim na sebe i očekujem od svakoga drugoga da to isto čini. To je ono što se zove
simpatijom. Časna je to vrlina, a u mene je mnogo ima. Recimo primjerice da se meni
noćas desi štogod, kolika bi to nesreća bila za svakoga! Kraljević i kraljevna nikada ne bi
bili sretni, propao bi im sav bračni život; a što se tiče kralja, ja znam da on to ne bi pretrpio.
Zaista, kad uzmem premišljati o važnosti svojega položaja, skoro bih zaplakala.
– Ako želiš rezveseliti druge – reče joj žarki kolut – bolje se pobrini da ostaneš suha.
– Svakako – klikne bengalska vatra koja je sada bila bolje volje – to ti i obična pamet
veli.
– Obična pamet, koješta! – odvrati raketa zgražajući se – ti zaboravljaš da sam ja jako
neobična i jako znamenita. Ta svak može imati obične pameti, samo ako nema mašte. Ali ja
imam mašte jer nikada ne mislim na stvari kakve su zaista; ja svagda mislim na njih kao da
su sasvim drugačije. Što se tiče onoga da ostanem suha, ovdje očigledno nema nikoga tko

bi uopće znao cijeniti uzbudljivu prirodu. Sva sreća što ne marim za to. Jedino što te
podržava u životu svijest je o tom koliko su beskrajno niži svi drugi, a ja sam uvijek
njegovala to čuvstvo. Ta nitko od vas nema srca. Vi se tu smijete i lakrdijate, kao da se
kraljević i kraljevna nisu upravo vjenčali.
– Pa zašto ne bi – uzvikne mala vatrena kuglica. To je nadasve vesela prilika, pa kad ja
poletim u zrak, kanim to pripovijedati zvijezdama. Vidjet ćete kako će zvijezde žmirkati
kad im budem pripovijedala o lijepoj nevjesti.
– Ah, jadna li pogleda na život – reče raketa – ali tome sam se jedinome i nadala. U
vama nema ničega; vi ste šuplji i prazni. Ta možda će kraljević i kraljevna živjeti u kraju
gdje ima duboka rijeka; i možda će imati sina jedinca, maloga plavokosoga dječaka
ljubičastih očiju poput kraljevića; i možda će on jednoga dana s dadiljom otići na šetnju; i
možda će dadilja zaspati pod velikom bazgom; i možda će dječak pasti u duboku rijeku i
udaviti se.
Strahovite li nesreće! Jadna svijeta kad izgubi sina jedinca! Zaista je strahota! Neću to
nikada pretrpjeti.
– Ali oni nisu izgubili sina jedinca – reče žarki kolut – nije im se uopće desila nikakva
nesreća.
– Nisam ni rekla da jest – odvrati raketa – rekla sam da bi se mogla desiti. Da su
izgubili sina jedina ne bi koristilo da se više išta govori o tom. Ja mrzim svijet koji jadikuje
zbog trica i kučina. Ali kad pomislim da bi oni mogli izgubiti sina jedinca, zaista sam u
silnom afektu.
– I jesi! – dovikne joj bengalska vatra. – Ti si zaista najafektiranija osoba što sam je
ikada srela.
– Ti si najprostija osoba što sam je ikada srela – reče raketa. – Ti ne možeš razumjeti
moje prijateljstvo za kraljevića.
– Pa ti ga i ne znaš – promrmlja kolut.
– Nisam ni rekla da ga znam – odgovori raketa. – Ja mislim, kad bih ga znala, ne bih
mu nikako bila prijateljica. Jako je opasno poznavati svoje prijatelje.
– Bilo bi ti zaista bolje paziti da ostaneš suha – reče vatrena kuglica. – To je glavno.
– Glavno je tebi, o tom ne sumnjam – odgovori raketa – ali ja ću plakati ako me bude
volja – i zaista je briznula u plač i suze joj potekle niz motku kao kišne kapi, tako da su se
skoro utopila dva sitna kukca što su baš smislili da se okuće te su tražili zgodno suho
mjesto gdje će živjeti.
– Zaista je baš romantične naravi – reče plameni kotač jer plače iako nema razloga za
plač – te uzdahne duboko i pomisli na drvenu škatulju.
Ali žarki kolut i bengalska vatra jako su se bili ozlovoljili pa se iza glasa uzvikali: –
Sljeparija, sljeparija!
Bili su do krajnosti praktični pa čim bi zamjerili čemu, nazvali bi to sljeparijom.
Uto izišao Mjesec kao divan srebren štit, zvijezde zasjale i glazba zaorila iz palače.
Kraljević i kraljevna vodili su ples. Plesali su tako krasno da su vitki bijeli ljiljani

virkali na prozor i motrili ih, a krupni crveni mak klimao glavom i udarao takt.
Izbilo zatim deset sati, zatim jedanaest, pa dvanaest, a kad je izbila ponoć, svi iziđoše
na terasu, a kralj posla po kraljevskoga pirotehničara.
– Neka započne vatromet – reče kralj, a kraljevski se pirotehničar pokloni duboko i
otputi se na kraj vrta. Imao je sa sobom šest slugu i svaki je sluga nosio zapaljenu baklju na
vrhu duge motke.
Bio je zaista veličanstven prizor.
Šššš, ššš, šikne plameni kotač kad se stao vrtjeti. Tres, tres, tresnuo žarki kolut. Onda
puckalice zapucketale po cijelom mjestu, a bengalska vatra osvijetlila sve skrletnim sjajem.
– Zbogom – zaviče vatrena kugla kad je uzletjela sipajući sitne modre iskrice. Rs, rs,
odgovoriše praskavci koji su se silno radovali. Sve je silno uspjelo, osim znamenite rakete.
Toliko se bila smočila kad je plakala da nikako nije mogla opaliti. Najbolja je stvar u njoj
bio puščani prah, ali taj se tako raskvasio suzama da nije bio ni za što. Svi njeni jadni
rođaci, s kojima je ona govorila jedino uz porugu, suknuli k nebu kao divno, zlatno cvijeće
s ognjenim cvjetovima. Hura, hura, vikao je dvor, a mala se princeza smijala od veselja.
– Mislim da su me ostavili za neku svečanu zgodu – reče raketa – nema sumnje da im
je to nakana – i ona se uzoholi još gore nego ikada.
Sutradan došli radnici da sve urede. – To je očito poslanstvo – reče raketa – dočekat ću
ih s doličnim dostojanstvom.
Ispela dakle nos u vis i stala se ljuto mrštiti, kao da premišlja o jako važnoj stvari. Ali
oni nisu ni pazili na nju, sve dok nisu kanili otići. Onda ju je jedan opazio. – Hej – zaviče
on – eto jadne rakete! – i bacio je preko zida u jarak.
– Jadna raketa? jadna raketa? – reče ona kad je jurila zrakom – ne može biti! Slavna
raketa, to je on rekao. Jadan i slavan zvuči jednako i zaista su često jednaki – i ona padne u
mulj.
– Tu nije udobno – primijeti – ali nema sumnje, to je neko otmjeno kupalište pa su me
poslali ovamo da se oporavim. Živci su mi zaista jako poremećeni i moram otpočinuti.
Doplivala sada k njoj mala žabica blistavih očiju poput dragulja i zelene poprskane
kože.
– Nov došljak, vidim! – reče žaba. – Bilo što bilo, ništa ne valja kao mulj. Neka samo
bude kiše i jarka pa sam sasvim sretna. Što misliš, hoće li danas poslije podne padati kiša?
Ja se dakako nadam, ali nebo je sasvim modro, bez oblaka. Žalost je to!
– Ahm, ahm! – reče raketa i zakašlje se.
– Kakav ti je divan glas! – klikne žaba. – Zaista je kao kreket, a kreketanje je, razumije
se, najdivnija muzika na svijetu. Čut ćeš večeras naš pjevački zbor. Mi sjedimo u staroj
pačjoj bari kraj zakupnikove kuće, pa čim iziđe Mjesec, započinjemo. To je takva divota da
svi leže budni i slušaju nas. I zaista sam baš jučer čula kako zakupnikova žena govori svojoj
majci da zbog nas ne može ni da trene po noći. Silan je užitak kad vidiš kako si omilio.
– Ahm, ahm! – reče raketa srdito. Toliko joj je dozlogrdjelo te nije znala ni riječi
priklopiti.

– Zaista ti je divan glas – nastavi žaba – nadam se da ćeš doći u pačju baru. Ja idem
vidjeti gdje su mi kćeri. Imam šest krasnih kćeri i strah me da ih ne bi srela patka. To je
prava neman i ne bi se skanjivala da ih pojede za zajutrak. Zbogom dakle; jako me je
razveselio naš razgovor, velim ti.
– Baš i jest razgovor! – reče raketa. – Ti si neprestano govorila sama. To nije razgovor.
– Netko mora slušati – odgovori žaba – a ja volim govoriti sama. Time se štedi vrijeme
i sprečava se raspravljanje.
– Ali ja volim raspravljanje – reče raketa.
– Ja nikako – reče žaba uljudno. – Raspravljanje je do krajnosti prosto, jer u odličnu
društvu svi su istoga mišljenja. Zbogom i po drugi put; vidim eno tamo moje kćeri – i mala
žabica otpliva.
– Ti si vrlo dosadna osoba – reče raketa – i vrlo loše odgojena. Ja mrzim svijet koji o
sebi govori kao što govoriš ti, kad bi tko drugi da govori o sebi kao ja. To ja nazivam
sebičnošću, a sebičnost je najodurnija stvar, pogotovo onom tko je mojega temperamenta
jer mene znaju dobro da sam simpatične naravi. I zaista bi trebalo da se ugledaš u mene;
možda ti i nema boljega ugleda. Sada, gdje ti je prilika, trebalo bi da se okoristiš, jer ja ću
se uskoro vratiti na dvor. Ja sam ljubimica na dvoru, a jučer su se kraljević i kraljevna
vjenčali meni u čast. Ti dakako ne razumiješ ništa o tom jer si provincijalka.
– Ne koristi ti njoj govoriti – reče vretence koje je sjedilo na velikom smeđem šašu –
nikako ti ne koristi jer je otišla.
– Pa to je njena šteta, a nije moja – odgovori raketa. – Ne kanim prestati govoriti joj
samo zato jer ona ne sluša. Ja volim slušati sebe kako govorim. To mi je jedan od najvećih
užitaka. Često ja dugo razgovaram sama sa sobom, a tako sam pametna da gdjekad ne
razumijem ni jednu riječ od onoga što govorim.
– Onda bi ti trebala predavati filozofiju – reče vretence te raširi lijepa dvostruka krila
od gaze i uzvije se k nebu.
– Kako je ludo što nije ostalo ovdje! – reče raketa. – Znam izvjesno, ne dešava mu se
često takva prilika da se naobrazi. Ali što ja marim. Ovakav genij, kakav sam ja, cijenit će
se jednom – i ona zaglibi još dublje u glib.
Nakon nekoga vremena doplivala k njoj velika bijela patka. Imala je žute noge i na
njima plitve, a zbog geganja su je smatrali silnom krasoticom.
– Brb, brb, brb – reče ona – kakva si ti čudna spodoba! Bih li smjela zapitati jesi li se
ovakva rodila ili si se unakazila kakvom nezgodom?
– Sasvim je jasno da si ti uvijek živjela na selu – odgovori raketa – jer inače bi znala
tko sam ja. Ali ja ti opraštam neukost. Ne bi bilo pravo kad bih se nadala da će drugi biti
ovako znameniti kao što sam ja. Iznenadit ćeš se bez sumnje kad čuješ da ja mogu uzletjeti
do neba i vratiti se kao pljusak zlatne kiše.
– Do toga ja ne držim mnogo – reče patka – jer ne razabirem što to ikomu koristi. Ali
da znaš kao vol orati njivu ili kao konj vući kola ili kao ovčarski pas paziti na ovce, to bi
bilo nešto.

– Prijo moja – uzvikne raketa jako nadutim glasom – ja vidim da si ti od nižeg staleža.
Osoba mojega položaja nije nikada od koristi. Mi imamo neku naobrazbu i to je više nego
dovoljno. Ja ne držim do nikakve poslenosti, a najmanje onakve poslenosti kakvu se čini da
ti preporučuješ. Uvijek sam sudila da je težak rad samo utočište svijetu koji nema nikakva
posla.
– Da, da – reče patka koja je bila jako mirne ćudi i nije se nikada ni sa kim svađala – u
svakoga je drugačiji ukus. Svakako se nadam da se ti kaniš nastaniti ovdje.
– Oh, nipošto! – zaviče raketa. – Ja sam samo samo gošća, odlična gošća. A zapravo
mi je ovo mjesto prilično dosadno. Nema tu ni društva ni samoće. Zaista baš kao u
predgrađu. Vratit ću se po svoj prilici na dvor jer znam, suđeno mi je da uzbudim veliku
senzaciju na svijetu.
– I ja sam jednoč mislila stupiti u javni život – primijeti patka – ima tu mnogo stvari
koje bi se morale reformirati. Ja sam i predsjedala prije nekoga vremena jednoj skupštini te
smo stvorili rezolucije koje osuđuju sve što nama nije po volji. Ali se čini da rezolucije nisu
mnogo koristile. Sada se bavim kućanstvom i brinem se za svoju obitelj.
– Ja sam stvorena za javni život – reče raketa – pa i svi moji rođaci, sve do najnižega.
Gdje god se pojavimo, uzbuđujemo silnu pažnju. Ja nisam još istupila, ali kad istupim, bit
će to veličanstven prizor. Što se tiče kućanstva, od toga stariš naglo i ono ti odvraća pamet
od uzvišenijih stvari.
– Ah, kako su divne te uzvišenije stvari u životu! – reče patka – a to me podsjeća kako
sam gladna – i ona otpliva niz potok govoreći – brb, brb, brb!
– Vrati se, vrati se! – zaviče raketa – još bih mnogo da ti kažem – ali patka nije marila.
– Veselim se što je otišla – reče raketa sebi – baš je sasvim purgarskih misli – i zaglibi
nešto dublje u mulj te stane premišljati o genijevoj samoći kad odjednom dotrče na opkop
dva mala dječaka u bijelim haljecima, s kotlićem i s nešto suharaka.
– To je zacijelo poslanstvo – reče raketa i upne se da bude jako dostojanstvena.
– Hej! – zaviče jedan dječak – gledaj taj stari štap! Čudim se otkud je dopao ovamo – i
on izvuče raketu iz jarka.
– Stari štap! – reče raketa – ne može to biti! Zlatni štap, to je on rekao. Zlatan štap, to
je priličan komplimenat. On me je zamijenio zaista s nekim od dvorskih dostojanstvenika!
– Hajde da ga bacimo u vatru – reče drugi dječak prije će uzavreti u kotlu.
Zgrnuli oni dakle suharke, bacili raketu na njih i zapalili vatru.
– To je veličanstveno – uzvikne raketa – oni će me uzvitlati po bijelu danu i svak će
me vidjeti.
– Sada ćemo prileći rekoše – dok se probudimo, uzavret će u kotlu – i oni legnu u
travu i zaklope oči.
Raketa je bila sva mokra i dugo je potrajalo dok se nije zapalila. Ali naposljetku
uhvatila je vatra.
– Sada ću uzletjeti – zaviče te se sva ukoči i uspravi. – Ja znam, uzletjet ću mnogo više
od zvijezda, mnogo više od Mjeseca, mnogo više od Sunca. I uzletjet ću tako visoko da...

Ššš, ššš, ššš, i ona sukne u zrak.
– Divota! – zaviče – ovako ću letjeti do vijeka. To je silan uspjeh!
Ali nitko je nije vidio.
Onda stane osjećati svuda po sebi čudno bockanje.
– Sada ću se rasprsnuti – zaviče. – Zapalit ću sav svijet i nadat ću toliku graju da cijelu
godinu dana nitko neće govoriti ni o čemu drugom.
I zaista se rasprsnula. Rs, rs, rs, prasnuo puščani prah. Nije bilo sumnje da se
rasprsnula.
Ali nitko je nije čuo, pa ni ona dva mala dječaka jer su bili čvrsto zaspali.
Preostao je od nje samo štap, a taj je pao na leđa guski koja se šetala kraj jarka.
– Za Boga miloga! – zaviče guska. – Eto dažde štapovi – i ona pohrli u vodu.
– Znala sam da ću uzbuditi silnu senzaciju – dahne raketa i ugasi se.