Cijele priče

jedini blog na kojem mozete nac cijele price koje jesu i nisu za lektiru

28.11.2008.

Oskar Vajd - Infantin rođendan

Bio je rođendan infantin. Bilo joj je baš dvanaest godina i sunce je jarko sjalo u
dvorski vrt.
Iako je bila istinska princeza i infanta španjolska, imala je samo jedan rođendan svake
godine, kao i djeca najsiromašnijega svijeta pa je dakako jako važno bilo cijeloj zemlji da
tom prilikom bude zaista lijep dan. I zaista je bio baš lijep dan. Visoki prutasti tulipani
ukočili se na svojim stabljikama kao dugi redovi vojnički, izazovno gledali kroz travu na
ruže i govorili: – Mi smo baš tako divni kao i vi.
Grimizni su leptiri lepršali sa zlatnim prahom na krilima i pohađali svaki cvijet redom;
mali se gušteri išuljali iz pokotina na zidu te ležali i sunčali se na žarkoj žegi; a mogranji se
cijepali i raspucavali od vrućine i pokazivali svoje crveno srce što im krvari. I sami blijedi
žuti limunovi što u preobilju vise s trošnih rešetaka i po mračnim arkadama, činilo se da su
stekli bujniju boju od divne sunčane svjetlosti, a magnolije su rastvarale krupne svoje
okrugle cvjetove kao od savijene slonovače i ispunjale zrak slatkim teškim mirisom.
Mala se princeza šetala sa svojim drugaricama gore-dolje po terasi i igrala se skrivača
oko kamenih vaza i starih kipova obraslih mahovinom. U obične dane smjela se igrati
jedino s djecom svojega staleža, morala je dakle igrati se sama, ali rođendan joj je bio
izuzetak i kralj je naredio neka pozove mlade prijatelje i prijateljice koji su joj po volji i
neka se zabavi s njima. Bila je divota kako su ta vitka španjolska djeca oblijetala, dječaci sa
silnim perjanicama na šeširima i s kratkim lepršavim kaputima, i kako su djevojčice odizale
povlaku dugih brokatnih haljina i zakriljivale oči od sunca velikim crnim i srebrnim
lepezama. Ali infanta je bila najdražesnija od svih i najukusnije odjevena, po tadašnjoj
modi, donekle poteškoj. Haljina joj je bila od siva atlasa, suknja i prostrani nabrani rukavi
sasvim izvezeni srebrom, a kruti steznik posut nizovima finoga biserja. Dvije sitne papučice

s velikim rumenim rozetama izvirivale su ispod haljine dok je hodala. Rumene i biserne
boje bila joj je velika lepeza od gaze, a u kosi, što joj se poput aureole od blijeda zlata
ukrutila oko blijedoga sitnoga lica, bila joj je krasna bijela ruža.
Kroz prozor ih je motrio iz dvora žalosni melankolični kralj. Iza njega je stajao brat
njegov, don Pedro od Aragonije, kojega je mrzio, a ispovjednik njegov, veliki inkvizitor od
Granade, sjedio je uz njega. Kralj je bio još žalosniji nego obično jer, gledajući infantu kako
se s djetinjskom ozbiljnošću klanja sabranim dvoranima ili kako se za svojom lepezom
podsmijeva nemiloj vojvotkinji od Albuquerque koja je posvuda prati, mislio je na mladu
kraljicu, njezinu majku, koja je tek nedavno – tako se je njemu činilo – došla iz vesele
zemlje Francuske te je uvenula u tmurnom sjaju španjolskoga dvora i umrla upravo šest
mjeseci nakon rođenja svojega djeteta, prije nego što je badem po drugi put procvao u
voćnjaku, prije nego što je druge godine otrgla plod sa stare čvorave smokve usred dvorišta
koje je sada poraslo travom. Toliko ju je ljubio te je nije prepustio ni grobu da je sakrije od
njega. Balzamirao ju je neki maurski liječnik kojemu je za nagradu poklonjen život jer,
kako vele, bio je zbog hereze i sumnje čarobnjačkih umještina predan već svetoj vlasti.
Tijelo joj Je Još ležalo na izvezenom odru u dvorskoj kapeli od crna mramora, baš onako
kako su je onamo donijeli redovnici onoga burnoga ožujskoga dana prije skoro dvanaest
godina. Svakoga mjeseca jedanput odlazio je kralj u kapelu, umotan u tamnu kabanicu i sa
zakrivenom svjetiljkom u ruci te je klečao uz nju i uzvikivao: "Mi reina! Mi reina!" A
gdjekada je kršio etiketu, koja u Španjolskoj određuje svako pojedino djelo u životu i
ograničuje čak i tugu kraljevu, pa je u ljutoj boli hvatao blijede ruke, obasute draguljima, i
htio mahnitim poljupcima probuditi hladno premazano lice.
Učinilo mu se danas da je gleda opet kako ju je prvi put vidio na dvoru Fontainebleau
kad mu je bilo tek petnaest godina, a ona bila još mlađa. Tom ih je prilikom papin nuncij
formalno zaručio pred francuskim kraljem i pred cijelim dvorom, a on se vratio u Escorial i
ponio malu viticu plave kose i uspomenu na djetinje usne što su se sagle da mu poljube
ruku kad se penjao na kočiju. Kasnije je bila svadba, a obavila se brzo u Burgosu, malenu
gradiću na granici između obiju zemalja, onda sjajni ulazak u Madrid s uobičajenom
svečanom misom u crkvi La Atocha i, još svečaniji nego obično, auto-da-fe, prvi u kojem
su skoro tri stotine heretika, među njima mnoge Engleze, predali svetoj vlasti da ih spali.
Ljubio ju je zaista mahnito, a neki su mislili na propast svojoj zemlji koja je onda bila
u borbi s Engleskom za vlast nad Novim Svijetom. Jedva je i dopuštao da mu se ikada
makne s očiju; zbog nje je zaboravio, ili se činilo da je zaboravio, sve ozbiljne državne
poslove; i u onoj strahovitoj sljepoći kojom strast zaokuplja svoje službenike nije ni
zapažao da te pretjerane ceremonije, kojima je nastojao da joj omili, samo pogoršavaju ljutu
bolest što je mori. Kad je umrla, činilo se neko vrijeme da je pomjerio pameću. I zaista
nema sumnje da se htio odreći prijestolja i skloniti se u veliki trapistički samostan u
Granadi, kojemu je već bio počasni prior, samo da se nije bojao prepustiti malu infantu na
milost i nemilost svojemu bratu, koji je zbog okrutnosti bio ozloglašen čak i u Španjolskoj,

a mnogi su sumnjali na njega da je skrivio smrt kraljičinu parom otrovanih rukavica što joj
ih je darovao kad je pohodila njegov zamak u Aragoniji. A i kad su protekle tri godine
javne žalosti, što ju je kraljevskom naredbom odredio po cijeloj svojoj vlasti, nije nikada
trpio da mu ministri govore o kakvoj novoj ženidbi pa kad je sam car poslao k njemu i
ponudio mu neka uzme nećakinju njegovu, umiljatu nadvojvotkinju od Češke, naredio je
poslanicima neka reknu svojemu gospodaru da je kralj španjolski vjenčan već s Tugom te
iako je to neplodna mlada, on je voli više nego Krasotu; a taj ga je odgovor stajao krune
bogatih pokrajina nizozemskih koje su se ubrzo zatim po carevu poticaju pobunile protiv
njega pod vodstvom nekih fanatika reformirane crkve.
Sav njegov bračni život, s divljim, žarkim radostima i strahovitom boli kad se
iznenada završio, kao da mu se danas vratio dok je gledao infantu kako se igra na terasi. U
nje je bila sva mila obijest kraljičina, onaj isti svojevoljni način kako zamahuje glavom, ona
ista ponosna, zavojita, krasna usta, onaj isti čudesni smiješak, – zaista vrai sourire de France
– kad je pogledavala gdjekada k prozoru ili pružala malu ručicu svoju otmjenim
španjolskim plemićima da je poljube. A ciktav smijeh dječji dodijao mu ušima, jasna
nemila svjetlost sunčana podrugivala mu se tuzi, a teški zadah neobičnih biljaka, kojima se
služe za balzamiranje, čini mu se da zagađuje – ili je to bila uobrazba? – čisti jutarnji zrak.
Zakrio rukama lice, a kad je infanta opet pogledala, bile su zavjese spuštene, a kralj se
uklonio.
Ona se malko zlovoljno namršti i slegne ramenima. Trebalo je bogme da bude s njom
na njezin rođendan. Što mu je do glupih državnih posala? Ili je otišao u onu tmurnu kapelu
gdje uvijek gore svijeće, a njoj nikada ne dopuštaju da uđe? Ludo je to kad sunce ovako
žarko sja i svak je tako zadovoljan! Osim toga, promašit će tobožnju borbu bikova što ju je
već oglasila truba, da se i ne spominje igra lutaka i druge divote. Stric njezin i veliki
inkvizitor mnogo su razboritiji. Izišli su na terasu i stali joj govoriti nježne komplimente.
Zabacila je dakle svoju lijepu glavu, uhvatila don Pedra za ruku i polako sišla niz stepenice
k dugomu šatoru od grimizne svile što je dignut na kraju vrta, a druga djeca krenula za
njom po strogom redu, po rangu; oni s najduljim imenima išli su prvi.
Povorka plemićkih dječaka, koji su čudesno bili odjeveni kao toreadori, izišla joj u
susret, a mladi grof od Tierra-Nueve, dječak divne krasote, otprilike od četrnaest godina,
otkrio glavu sa svom dražešću rođenoga hidalga i granda španjolskoga i doveo je svečano
do male pozlaćene stolice od slonove kosti što je bila na povišenoj pozornici iznad arene.
Djeca se zgrnula uokolo, pa mašu velikim svojim lepezama i šapću, a don Pedro i veliki
inkvizitor stali smijući se na ulazu. I sama vojvotkinja – camerera mayor kako se zvala –
mršava žena oštra lica, s nabranim žutim ovratnikom, nije se činila onako zlovoljnom kao
obično, i kao da joj je neki ledeni smiješak preletio naboranim licem i zatitrao na tankim
beskrvnim usnama.
Bila je zaista divna borba bikova i mnogo umiljatija, sudila je infanta, nego zbiljska
bikovska borba koju je vidjela u Sevilli kad je vojvoda od Parme pohodio njezina oca. Neki
su se dječaci šepirili na bogato okićenim drvenim konjima i mahali dugim sulicama na

kojima su bile šarene zastavice od sjajnih vrpca; drugi su dolazili pješice, mahali skrletnim
kaputima ispred bika i lako preskakivali pregradu, kad bi ih bik napao; a što se tiče samoga
bika, bio je baš kao pravi bik premda je bio samo od pletera i napete kože, a gdjekada bi
znao optrčati arenom na stražnjim nogama, što živ bik i ne sanja da učini. Sjajno se borio, a
djeca se toliko oduševila da su se popela na klupe, uzmahala se rupcima s čipkama i
uzvikala se: 'Bravo toro, bravo toro!' sasvim onako razumno, kao da su odrasli. A
naposljetku, nakon duge borbe za koje su neki konji skroz-naskroz proburaženi, a jahači
pozbacivani, mladi grof od Tierra-Nueve oborio bika na koljena, dobio od infante
dopuštenje da mu dade coup de grace, te zabo svoj drveni mač životinji s tolikom silom u
vrat da joj je odletjela glava i otkrilo se nasmijano lice maloga gospodina de Lorrainea, sina
francuskoga poklisara u Madridu.
Usred silnoga pljeskanja bude arena raskrčena, mrtve drvene konje svečano odvuku
dva maurska paža u žutoj i crnoj odori, a nakon kratke međuigre, za koje se neki francuski
akrobat iskazivao na napetu užetu, javile se u poluklasičnoj tragediji Sofonizbi talijanske
lutke na pozornici maloga kazališta, koje se sagradilo za tu svrhu. Glumile su tako dobro a
kretnje su im bile do krajnosti prirodne da su se na kraju drame infantine oči zamutile od
suza. I zaista su neka djeca plakala te su ih morali tješiti slatkišima. A i sam se veliki
inkvizitor toliko ganuo da se nije suzdržao, nego rekao don Pedru kako je nepodnošljivo da
su te stvari samo od drveta i obojena voska te ih žice pokreću, a tako su nesretne i snalaze
ih tolike strašne nevolje.
Zatim je došao afrički opsjenar, unio veliku plosnatu košaru pokrivenu crvenim
suknom, metnuo je nasred arene, izvadio iz svojega turbana neobičnu sviralu od trske i
zasvirao u nju. Za nekoliko časaka stalo se sukno micati, pa kako je svirala sve ciktavije
svirala, promolile dvije zelene i zlatne zmije čudne svoje klinaste glave, polako se digle i
uznjihale se uz svirku, kao što se biljka njiše na vodi. Ali djeca se poplašila od tih pjegavih
glava što brzo palacaju jezicima, pa im je bio kudikamo veći užitak kad je opsjenar udesio
da je tanano narančino drvce izraslo iz pijeska, procvalo krasnim bijelim cvjetovima i rodilo
zbiljskim plodom; a kad je uzeo lepezu male kćeri markize de las Torres i pretvorio je u
modru pticu koja je letjela po cijelom šatoru i pjevala, nije bilo kraja ni konca njihovu
uživanju i čuđenju. Dražestan je bio i svečani menuet što su ga odigrali dječaci plesači iz
crkve Nuestra Senora del Pilar. Infanta nije još nikada vidjela tu divnu ceremoniju što se
obavlja svake godine u svibnju pred glavnim oltarom Bogorodičinim, a u njezinu čast; pa i
nitko od španjolske kraljevske porodice nije ulazio u veliku katedralu u Zaragozi otkad je
neki mahniti svećenik – mnogi misle da je bio podmićen od kraljice Elizabete Engleske –
htio princu od Asturije dati otrovanu hostiju. Znala je dakle samo po čuvenju Bogorodičin
ples, kako su ga zvali, i to je zaista bio krasan prizor. Dječaci su bili u staromodnim kratkim
haljinama od bijela baršuna, na neobičnim trorogim šeširima bile su srebrne rese i visoke
perjanice od nojeva perja; kako su se kretali u sunčanom svjetlu, zasljepljujuća se bjelina
njihova ruha još jače isticala uz njihova crnomanjasta lica i uz dugu crnu kosu. Sve je
opčarala ozbiljna dostojanstvenost kako su se kretali u zamršenim plesnim figurama i vješta

dražest njihovih polaganih gesta i otmjeni nakloni, pa kad su završili svoju predstavu i pred
infantom poskidali velike šešire s perjanicama, dočekala ih je jako milostivo poklonom i
zavjetovala se da će poslati veliku voštanicu na oltar Bogorodice od Pilara, za uzvrat
ovomu užitku što joj ga je pribavila.
Potom je izišla u arenu družba pristalih Egipćana, kako su u ono doba zvali Cigane, pa
oni posjedali podvijenih nogu u krug i zasvirali tiho na gitarama, njišući se uz melodiju i
mumljajući skoro u sebi tihu sanjarsku pjesmu. Kad su ugledali don Pedra, namrštili se na
njega i neki se zaplašili, jer istom prije nekoliko nedjelja objesio je on na trgu u Sevilli
dvojicu iz njihove družbe zbog čarolija. Ali lijepa ih je infanta zanijela, kako se naslonila i
virkala preko lepeze krupnim modrim očima te su osjetili pouzdano da ona, koja je ovako
ljupka, ne može nikada biti nikomu okrutna. Svirali su dakle jako umiljato i jedva dodirivali
žice na gitarama dugim svojim šiljastim noktima, a glave im se stale njihati kao da će
zaspati. Odjednom oni zaciknuli toliko da su se sva djeca prepala i don Pedro se mašio za
ahatni balčak svojega mača, pa poskakali na noge i mahnito se uzvrtjeli, udarajući u
tamburine i pjevajući u svojem čudnom grlenom jeziku neku divlju ljubavnu pjesmu. Onda
se na drugi znak svi opet bacili na zemlju i tamo su mirovali, samo se čuo iz tišine cilik
njihovih gitara. Kad su pocilikali neko vrijeme, nestanu na časak te se vrate i dovedu na
lancu smeđa, dlakava medvjeda, a na ramenima donesu nekoliko malih berberskih
majmuna. Medvjed je silno dostojanstveno stao na glavu, a naborani su majmuni izvodili
svakojake zabavne majstorije s dva ciganska dječaka koji su im, čini se, bili učitelji,
mačevali se malim mačevima, ispaljivali puške i vježbali se kao pravi vojnici, baš kao
kraljevska tjelesna garda. Cigani postigoše zaista silan uspjeh.
Ali najsmješniji dio cijele jutarnje zabave bio je bez sumnje ples maloga patuljka. Kad
je doteturao u arenu, gegajući se na krivim nogama i njišući nezgrapnu glavurdu amo-tamo,
djeca su na sav glas zacičala od veselja, a i sama se infanta toliko smijala te joj camerera
morala napomenuti kako doduše ima mnogo primjera u Španjolskoj da je kraljeva kći
plakala pred jednakima sa sobom, ali nema primjera da se princeza kraljevske krvi veselila
pred onima koji su po rođenju niži od nje. No patuljak je zaista bio neodoljiv pa ni na
španjolskom dvoru, koji je svagda bio na glasu da njeguje strast za strahote, nisu još nikada
vidjeli ovako neobičnu malu nakazu. On se sada prvi put pojavio. Istom su ga jučerašnjega
dana, kad je kao divlji letio po šumi, pronašla dva velikaša što su slučajno lovila u dalekom
kraju velike plutove šume koja okružuje grad te su ga donijeli u palaču da iznenade infantu;
otac mu je bio siromašan ugljar, pa mu je i te kako godilo što će se osloboditi ovako ružna i
beskorisna djeteta. Najzabavnije je u njega bilo možda to što uopće nije bio svjestan svoje
smiješne pojave. Činio se zaista sasvim sretnim i nadasve dobre volje. Kad su se djeca
smijala, smijao se i on isto onako prostodušno i veselo, kao najveseliji od njih, a na koncu
svakog plesa klanjao se svakomu najsmješnijim poklonom, smješkao se i mahao im
glavom, kao da je od njihovih a ne mali nakazni stvor što ga je priroda u smiješnom hiru
stvorila da mu se drugi podruguju. Infanta ga je sasvim opčarala. Nije mogao očiju skinuti s
nje i kao da je plesao za nju jedinu, a kad se svršila predstava, sjetila se ona da je vidjela

kako su otmjene dvorske gospođe dobacivale bukete Caffarelliju, slavnomu talijanskom
tenoru kojega je papa iz vlastitoga zbora poslao u Madrid da slatkoćom svojega glasa
izliječi kraljevu melankoliju – pa izvadila iz kose krasnu bijelu ružu i, nešto od šale, nešto
da razdraži camereru, dobacila mu je preko arene s najslađim smiješkom. A on je sve to
smatrao sasvim ozbiljnim te pritisnuo cvijet na hrapave, proste usne, položio ruku na srce,
kleknuo pred njom na jedno koljeno i sav se raskesio, a sitne mu se sjajne očice iskrile od
užitka.
To je prevladalo infantinu ozbiljnost te se još dugo smijala kad je mali patuljak bio
istrčao iz arene i izjavila stricu želju da se ples odmah ponovi. Ali camerera našla izliku da
sunce prejako peče i odlučila da će bolje biti ako se njezina visost vrati odmah u palaču
gdje joj je već spremljena divna gozba, pa i rođendanski kolač s njezinim inicijalima koji su
sasvim izrađeni od šarena šećera i s lijepom srebrnom zastavom što se vije s vrha. Infanta
pristane i ustane s velikim dostojanstvom, naredi još da joj mali patuljak pleše nakon sieste,
zahvali mladomu grofu od Tierra-Nueve za dražesni doček pa se vrati u svoje odaje, a za
njom djeca onim istim redom kako su i došla.
Kad je dakle mali patuljak dočuo da će i po drugi put plesati pred infantom i još po
njezinoj vlastitoj odredbi, zanio se toliko da je otrčao u vrt pa u mahnitom zanosu ljubio
bijelu ružu i od slasti se razmetao najnezgrapnijim i najnespretnijim gestama.
Cvijeće se jako zgražalo što se usudio provaliti u njihov krasni dom pa kad su ga
spazili kako skakuće po stazama i smiješno se razmahuje rukama iznad glave, nisu više
mogli suspregnuti svoje osjećaje.
– Zaista je preružan da bi smio plesati gdje mi boravimo – zaviknuše tulipani.
– Trebao bi se napiti makova soka i zaspati na tisuću godina – rekoše veliki skrletni
ljiljani pa se sasvim raspališe i ražestiše.
– On je pravo strašilo! – zaciči kaktus. Savijen je i krnj, a glava mu nije ni u kakvom
razmjeru s nogama. Od njega me zaista podilazi jeza pa ako mi se približi, ubost ću ga
svojim bodljikama.
– A on ima zaista jedan od mojih najljepših cvjetova – zaviče bijela ruža. – Sama sam
ga jutros dala infanti kao rođendanski dar, a on ga je ukrao od nje.
I ona zaviče iza glasa: – Kradljivac, kradljivac, kradljivac!
Čak i crvene geranije, koje se obično ne razmeću, a zna se da i same imaju mnogo
siromašnih rođaka, previjale su se od mrzovolje gledajući njega, pa kad su ljubičice blago
rekle da je doduše zaista ružan, ali nije tome kriv, odvratile su im, prilično s pravom da mu
je to baš i najgora mana, pa nema razloga diviti joj se što je neizlječiva; i zaista su neke i od
samih ljubičica držale da je rugoba maloga patuljka skoro razmetljiva i da bi on pokazao
mnogo bolji ukus kad bi se činio žalosnim ili barem zamišljenim, a ne da veselo skakuće i
razbacuje se tako smiješnim i glupim kretnjama.
Što se tiče staroga sata sunčanika, koji je bio krajnje zanimljivo stvorenje, a nekada je
kazivao vrijeme nikome manjem nego samome caru Karlu V, on se toliko prenerazio na
pojavu maloga patuljka da je skoro zaboravio javiti dvije cijele minute svojim dugim

sjenovitim prstom te se nije mogao suspreći, nego je rekao velikome bijelome bjelcastome
paunu koji se sunčao na balustradi kako svak zna da su kraljevska djeca kraljevi, a ugljarska
djeca ugljari te je glupo tvrditi da nije tako; s tom se tvrdnjom posvema složio paun te je
tako glasnim, oštrim glasom zakreštao: 'Zaista', da su zlatne ribice koje su živjele u bazenu
studene žubor-vode promolile glave iz vode i zapitale velike kamene vodenjake što se to
zbiva na zemlji.
Ali ptice su ga nekako voljele. Viđale su ga često u šumi kako poput vilenjaka
obigrava po uzvitlanom lišću, ili se skriva u duplji kojega staroga hrasta i dijeli svoje orahe
s vjevericom. Nisu nimalo hajale što je ružan. Nije za to ništa mario ni sam slavuj koji je u
narančinu gaju tako slatko pjevao da se gdjekada sam Mjesec saginjao i slušao ga; a bio je
on dobrostiv pticama pa za ljute ciče zime kad na drveću nije bilo bobica i zemlja otvrdnula
bila kao željezo i vuci su tražeći hranu odlazili do samih gradskih vrata, nije on nikada
zaboravljao na ptice, nego im je svagda davao mrvice svojega komadića crna kruha i dijelio
s njima svoj, ma kako bijedan, zajutrak.
Oblijetale su dakle sve oko njega, samim mu krilima dodirivale obraze kad je prolazio
i cvrkutale međusobno, a mali je patuljak uživao i nije se mogao suzdržati da im ne pokaže
krasnu bijelu ružu i da im ne ispripovijeda kako mu je nju dala sama infanta jer ga ljubi.
Ptice nisu razumijevale ni riječi od onoga što im je govorio, ali nisu marile, nego su
nakrivljivale glave i čudno gledale, a to isto toliko vrijedi kao da razumiješ, i mnogo je
lakše.
I gušteri su ga zavoljeli također silno, pa kad bi se umorio od trčkaranja i bacio se u
travu da otpočine, svi su se igrali i nestašili po njemu te nastojali da ga zabave što god bolje
umiju. – Ne može svatko biti tako krasan kao gušter – vikali su – bilo bi to previše
zahtijevati. I premda se čini apsurdnim, nije on ipak tako ružan, samo ako, razumije se,
stisneš oči te ga ne gledaš.
Gušteri su po prirodi bili do krajnosti filozofi i često su se okupljali i sjedili sate i sate
kad nisu imali drugoga posla ili kad je bilo previše kišovito vrijeme da bi kuda odlazili.
Ali cvijeće se silno zlovoljilo na njihovo ponašanje i na ptičje ponašanje. – Time se
jedino dokazuje – govorilo je cvijeće – kako se oprostačuju od toga neprestanoga srljanja i
lijetanja. Čestit svijet ostaje uvijek na istom mjestu poput nas. Još nas nitko nije vidio kako
skakućemo po stazi ili ludo jurimo po travi za vodenim vretencetom. Kad želimo
promijeniti zrak, pošaljemo po vrtlara i on nas odnese na drugu lijehu. To se pristoji i tako
treba da bude. Ali ptice i gušteri ne znaju mirovati, a ptice zaista niti nemaju stalne adrese.
One su prave skitnice, kao i Cigani, pa bi trebalo s njima postupati baš tako.
Ispeli dakle nosove u zrak i uzoholili se i jako se poradovali kad su nakon nekoga
vremena vidjeli da je mali patuljak ustao iz trave i krenuo terasom k dvoru.
– Trebali bi ga zaista zatvoriti u kuću dokle god živi – rekoše. – Pogledajte mu grbava
leđa i krive noge – i započeše se smijuckati.
Ali mali patuljak nije ništa znao o tom. Silno je volio ptice i guštere i držao da je
cvijeće najveća divota na svijetu, razumije se, osim infante, ali ona mu je poklonila krasnu

bijelu ružu i ljubi ga, a to je velika razlika. Koliko je želio da se s njom vrati kući! Ona bi
ga postavila s desne strane i smješkala bi mu se, a on ne bi nikada odlazio od nje, nego bi je
uzeo za drugaricu i naučio bi je svakovrsnim divnim umijećima. Jer iako nije još nikada bio
na dvoru, znao je svu silu čudesnih stvari. Znao je od rogoza plesti male krletke za grmuše
da pjevaju u njima, a od bambusa dugih koljena rezao je sviralu što je voli slušati Pan. Znao
je glasove svih ptica, znao je dozvati čvorka s vrha drveta ili čaplju iz ribnjaka. Znao je trag
svakoj životinji i umio je slijediti zeca po sitnom tragu, a medvjeda po izgaženom lišću.
Poznavao je sve divlje igre, jesensku mahnitu igru u crvenoj odori, laku igru u modrim
sandalama nad žitom, zimsku igru s bijelim snježnim vijencima i cvjetnu igru po
voćnjacima u proljeće. Znao je gdje šumski golubovi grade gnijezda pa kad je jednom neki
ptičar uhvatio stare, othranio je on mlade sam i načinio im mali golubinjak u raspuklini
golovrha brijesta. Bili su sasvim pitomi i svako su mu jutro jeli iz ruke. Ona će ih voljeti, pa
i kuniće što trčkaju po visokoj paprati, i kriještalice čeličnoga perja i crnoga kljuna, i ježeve
što se znaju smotati u bodljikavo klupko, i velike pametne kornjače što polako pužu, tresu
glavama i grickaju mlado lišće. Da, ona mora svakako doći u šumu i igrati se s njim. On će
joj dati svoj krevetac i stražarit će pod prozorom sve do zore da joj ne nahude divlje rogate
životinje i da se gladni vuci ne došuljaju do kolibe. A u zoru će kucnuti na kapak i probuditi
je pa će oni otići i skakutati cio dan. Nisi zaista nipošto sam u šumi. Gdjekada je jahao
šumom biskup na bijeloj mazgi i čitao šarenu knjigu. Gdjekada su prolazili sokolari sa
zelenim baršunskim kapama, u kaputićima od štavljene jelenske kože i nosili na rukama
sokole s kapicom na glavi. Kad je doba berbi, dolazili su oni što gaze grožđe, grimiznih
ruku i nogu, ovjenčani sjajnim bršljanom, a nosili mjehove vina što kapaju; a ugljari su po
noći sjedili oko žeravice, gledali suhe panjeve što im polako izgaraju u vatri i pekli kestenje
u pepelu, a razbojnici su izlazili iz svojih špilja i šalili se s njima. Jednom je vidio i krasnu
procesiju koja je vijugala uz dugu prašnu cestu u Toledo. Na čelu procesije išli su redovnici
pjevajući slatko i nosili šarene zastave i zlatne križeve, za njima su stupali vojnici u
srebrnim oklopima, s musketama i kopljima, između njih su koračala tri bosa čovjeka u
neobičnim žutim odorama koje su sasvim bile išarane čudnim likovima, a u rukama su
nosili zapaljene svijeće. Mnogo bogme ima stvari za gledanje u šumi pa kad se ona umori,
naći će joj meke mahovine ili će je odnijeti na rukama jer on je vrlo jak, iako zna da nije
velik. Načinit će joj nisku od drvenih boba bljuštovih, to će biti isto onako lijepo kao i one
bijele bobe što ih ona nosi na haljini pa kad joj dosade, može ih baciti, a on će joj naći
drugih. Donijet će joj žirovih kapica i rosnih anemona i sitnih krijesnica da joj budu kao
zvijezde u blijedom zlatu njene kose.
Ali gdje je ona? On zapita bijelu ružu, ali ruža mu ne odgovori. Sav se dvor činio
zaspalim, a i gdje nisu bili zatvoreni kapci, spuštene su na prozorima teške zavjese da
odvrate žegu. On stane obilaziti da nađe gdjegod mjesto gdje bi mogao ući te opazi
naposljetku mala skrovita vratašca koja su bila otvorena. Ušulja se i stvori se u sjajnom
trijemu, mnogo sjajnijem, učinilo mu se, nego što je šuma; bilo je svuda tu mnogo više
pozlate, a i pod je bio od velika krupna kamenja složenog u geometrijske figure. Ali male

infante nije bilo tu, nego samo neki čudni bijeli kipovi što ga sa svojih postolja od jaspisa
gledaju žalosnim mrtvim očima i čudno im se smješkaju usne.
Na kraju trijema visjela je bogato izvezena zavjesa od crna baršuna, posuta suncima i
zvijezdama, omiljenim kraljevim znamenjima, izvezena bojom koju on ljubi. Možda se ona
skrila za tom zavjesom? Pogledat će svakako.
Tiho se dakle došuljao i odastro zavjesu. Nije; tu je samo druga odaja, doduše ljepša
odaja, pomisli on, nego ona iz koje je upravo izišao. Na zidu visi tapiserija s mnogim
figurama što prikazuje lov, djelo nekih flamanskih umjetnika koji su je izrađivali više od
sedam godina. U toj je odaji živio nekada Jean le Fou, kako su ga zvali, onaj mahniti kralj
što je bio toliko zaljubljen u lov da je u svojem ludilu često htio zajahati te konje što se
propinju, trgao jelena na kojega skaču veliki lovački psi pa trubio u svoj lovački rog i
bodežom badao blijede životinje što bježe. To je sada vijećnička dvorana, a na stolu u
sredini leže ministarske mape s utisnutim zlatnim tulipanima španjolskim te s grbom i
znamenjima habsburške kuće.
Mali je patuljak u čudu gledao sve oko sebe i skoro se bojao nastaviti. Neobični
šutljivi jahači, što jure po proplancima bez ikakve buke, činili mu se poput onih strahovitih
prikaza o kojima je slušao kako pričaju ugljari – oni comprachos što sami samcati love po
noći, a ako sretnu čovjeka, pretvaraju ga u košutu i love nju. Ali on je mislio na lijepu
infantu i ojunačio se. Želio je da je zatekne samu i da joj kaže da i on ljubi nju. Možda je
ona u onoj slijedećoj odaji.
Potrči po mekim maurskim sagovima i otvori vrata. Nije! Nije ni ovdje. Odaja je
sasvim prazna.
Bila je to prijestolna dvorana za primanje stranih poslanika, kad bi se kralj privolio da
ih osobno primi, što se u posljednje doba nije dešavalo često; ona ista odaja u kojoj su se
prije mnogih godina javili odaslanici iz Engleske da dogovore udaju svoje kraljice, u ono
doba jedne od katoličkih vladarica u Evropi, za najstarijega sina careva. Tapete su bile od
pozlaćene kože kordobanske, a s crnoga i bijeloga stropa visio je težak pozlaćen svjetiljnjak
sa šapama za tri stotine voštanica. Pod velikim baldahinom od zlatne tkanine, po kojoj su
biserom izvezeni lavovi i kule kastiljske, stajalo je samo prijestolje, pokriveno dragocjenim
pokrovom od crna baršuna iskićena srebrnim tulipanima, sa srebrnim i bisernim resama. Na
drugoj stepenici na prijestolju bilo je infantino klecalo, s jastukom od srebrne tkanine, a
niže, izvan baldahina, stolica za papina nuncija koji je jedini imao pravo sjediti u kraljevoj
prisutnosti pri javnoj svečanosti, a kardinalski je klobuk sa spletenim skrletnim resama
ležao na grimiznom tabureu sprijeda. Na zidu prema prijestolju visio je portret Karla V
naravne veličine, u lovačkoj odori, s velikim buldogom uz njega, a na sredini drugoga zida
bila je slika Filipa II kako prima poklonstvo Nizozemaca. Između prozora stajao je crni
ormar od ebanovine, išaran pločicama od slonovače na kojima su urezani likovi iz
Holbeinova Smrtnoga plesa – vele, rukom samoga čuvenoga umjetnika.
Ali mali patuljak nije mario za sav taj sjaj. Ne bi on dao svoju ružu za sve biserje na
baldahinu, ni bijelu laticu svoje ruže za samo prijestolje. Želio je samo vidjeti infantu prije

no što ona siđe u paviljon i zamoliti je da ode s njim kad on završi svoj ples. Ovdje je u
dvoru zagušljiv i težak zrak, ali u šumi puše vjetar slobodno, a sunčana svjetlost živim
zlatnim rukama odmiče drhtavo lišće. I u šumi ima cvijeća; nije možda tako sjajno poput
cvijeća u vrtu, ali zato slađe miriše; zumbul, što u rano proljeće preplavljuje trepetavim
grimizom hladne uvale i travnate brežuljke; žuti jaglac, što se u malim žbunićima gnijezdi
oko čvoravoga korijenja hrasta; šareni rosopas i modra čestoslavica i ljubičasta i zlatna
perunika. Ima sivih resa na lijesci i pustikara koje se saginju od težine svojih cvjetova u
koje zalaze pčele. Kesten ima svoje tornjiće od bijelih zvijezda, a glog svoje krasne bijele
mjesece. I jest: zacijelo će ona poći, samo ako je pronađe! Poći će ona s njim u lijepu šumu
i cio će dan plesati samo njoj za užitak. Od te mu misli sinuo smiješak u očima te ode u
drugu odaju.
Od svih odaja bila je ta najsjajnija i najljepša. Zidovi su pokriveni crvenim cvjetnim
damastom iz Luke, izvezenim pticama i poprskanim dražesnim srebrnim cvjetovima,
namještaj je od masivna srebra, okićen cvjetnim vijencima i lepršavim kupidima; ispred dva
široka kamina stoji veliki zaslon po kojem su izvezene papige i paunovi, a pod je od zelena
oniksa i čini se da se oteže daleko. Ali on nije bio sam. Na kraju odaje stajala je mala
spodoba u sjeni vrata i promatrala ga. Srce mu zadrhtalo, iz usta mu se izvio radostan uzvik
i on se makne na sunčanu svjetlost. Kad je to učinio, makla se i ona spodoba i on je jasno
razabrao.
Infanta! To je nakaza, najsmješnija nakaza što ju je ikada vidio. Nije pristala lika, kao
sav drugi svijet, nego grbava, krivonoga, spuštene velike glave i s grivom crne kose. Mali
se patuljak namršti, a nakaza se namršti isto tako. On se nasmije, a ona se nasmije s njim i
podboči se rukama, baš kao što se i on podbočio. On se podrugljivo pokloni, a ona mu
uzvrati dubok poklon. On krene k njoj, a ona mu pođe u susret, oponašajući mu svaki korak
i zastajući kad zastane on. Zakliktao od veselja, potrčao i pružio ruku, a nakazina mu ruka
dirnula ruku i bila je ledena kao led. On se uplaši i makne ruku, a nakazina se ruka odmah
povede za njim. On htjede prionuti, ali ga je priječilo nešto glatko i tvrdo. Nakazino je lice
bilo sada tik do njegova lica i činilo se sasvim prestravljenim. On ukloni kosu s očiju.
Nakaza se povede za njim. On je udari, a ona uzvrati udarom. On se naceri, a ona mu se
nakrevelji. On se trgne, a ona uzmakne.
Šta je to? Zamisli se malo i ogleda se uokolo po odaji. Bilo je čudno, ali sve se činilo
kao da ima svoju dvojnu sliku na tom nevidljivom zidu bistre vode. Da, ponavlja se slika za
slikom i sjedište za sjedištem. Paun koji leži i spava u udubini kod vrata ima svojega
dvojnika što spava, a srebrna Venera što stoji na suncu pruža ruke Veneri koja je isto tako
ljupka kao i ona.
Je li to jeka? Dovikivao joj je jednom u dolini, a ona mu je odgovarala riječ po riječ.
Može li ona zavarati oko kao što je zavarala glas? Može li stvoriti tobožnji svijet koji je baš
kao pravi svijet? Mogu li sjene stvari imati boje iz života i kretnje? Može li biti?...
Zaprepasti se, prihvati sa svojih grudi prekrasnu bijelu ružu, okrene se i poljubi je. I
nakaza ima ružu, laticu za laticom istu ovakvu! Ljubi je istim poljupcima i pritišće je na

srce uz strahovite geste.
Kad mu je sinula istina, zacikne od ljuta očaja i sruši se jecajući na pod. On je dakle
nakazan i grbav, oduran i smiješan. On je sam ta nakaza, njemu su se sva ta djeca smijala, a
mala princeza, za koju je mislio da ga ljubi – i ona se samo podrugivala njegovoj rugobi i
šalila se s njegovim krivim udovima. Zašto ga nisu ostavili u šumi gdje nema ogledala da
mu pokaže kako je oduran? Zašto ga otac nije ubio, nego ga prodao na sramotu njegovu?
Vrele mu suze potekle niz obraze i on raskida bijelu ružu. Nakaza se trzala i učinila isto
tako te rasula u zrak uvele latice. Puzala je po podu, a kad ju je pogledao, motrila ga lica
nacerena od boli. On otpuže da je ne gleda i zakrije rukama lice. Plazio je kao ranjena
životinja u mrak te je tamo ležao i jecao.
A u taj čas uđe na balkonska vrata sama infanta sa svojim drugaricama pa kad spaziše
ružnoga maloga patuljka gdje leži na podu i bubnja stisnutim pesnicama po podu, sav izvan
sebe i ražešćen, zaciknu od vesela smijeha, stanu sve oko njega i uzmu ga gledati.
– Ples mu je bio smiješan – reče infanta – ali još je smješnije što on radi. I zaista je
zgodan, skoro kao i lutke, jedino, razumije se, nije tako prirodan.
I ona zamaše velikom svojom lepezom i zaplješće.
Ali mali patuljak nije ni podigao pogled, jecaji su mu bili sve slabiji i slabiji, a
odjednom neobično uzdahne i uhvati se za prsa. A zatim se ponovo okrenuo pa sasvim
smirio. To je veličanstveno – reče infanta nakon šutnje – ali sada mi moraš plesati.
– Da – zaviču sva djeca – moraš ustati i plesati jer si pametan kao i berberski majmuni,
a mnogo si smješniji od njih.
Ali mali patuljak nije odgovarao.
A infanta zatopće nogom i zazove strica koji se na terasi šetao s kancelarom i čitao
brzojave što su baš stigli iz Meksika gdje se nedavno uvela sveta oblast. Ozlovoljio se moj
smiješni mali patuljak – doviknula mu – morate ga probuditi i reći mu neka mi pleše.
Oni se nasimješe i došetaše, a don Pedro se sagne i lupi patuljka svojom izvezenom
rukavicom po obrazu. – Moraš plesati, petit monstre (petit monstre, franc. malo čudovište)
– reče mu. – Moraš plesati. Infanta od Španjolske i Indije želi da bude zabavljena.
Ali mali se patuljak nije više micao.
– Treba poslati po čovjeka s bičem – reče don Pedro umorno i vrati se na terasu. Ali
kancelar je bio ozbiljna lica te klekao kraj maloga patuljka i položio mu ruku na srce. A za
nekoliko časaka slegne on ramenima, ustane, duboko se pokloni infanti i reče:
– Mi bellaprincesa (mi bella princesa, španj. moja lijepa princezo), vaš smiješni mali
patuljak neće više plesati. Šteta, jer je tako ružan da bi nasmijao kralja.
– Ali zašto neće više plesati? – zapita infanta smijući se.
– Jer mu je srce puklo – odgovori kancelar.
A infanta se namršti i naprći u ljupku preziru mile usne koje su bile kao nizine latice. –
Odsad oni koji dolaze igrati se sa mnom neka nemaju srca – zaviče ona i istrči u vrt.